" Šta je NJIMA Kuds? " - Fatmir Alispahić

Šta je NJIMA Kuds?

 

 

Institucija suosjećanja prelazi granice država, naroda, avlija, kuća i ljudi.

Sebe čitamo i obrazujemo na tuđim iskustvima. Biti sebičan, pa ne osjećati druge, znači raditi protiv sebe.

 

Evo, da je Norveška imala snage da vodi gromoglasnu kampanju protiv islamofobije, da bude na pravoj strani historije u pogledu velikosrpskih zločina, vjerovatno bi bile manje šanse da se pojavi jedan masovni ubica kakav je Brejvik.

Zamislimo hipotetički da je Brejvik godinama pratio objektivne izvještaje i reportaže o četničkim zločinima nad Bošnjacima i Albancima, ili o zločinima cionista nad palestinskim civilima, u njemu se vjerovatno ne bi pojavilo obožavanje velikosrpskih zločinaca i mržnja prema muslimanima.

Ubistvo 77 nevinih Norvežana odgojio je ambijent koji nije znao biti na strani pravde i istine, niti suosjećati sa žrtvama velikosrpskog genocidizma.

Zamislimo koliko je Brejvika odgojeno na Zapadu, usljed politike dvojnog morala, po kome prava muslimana nisu prava, niti su muslimanske žrtve žrtve, već je cijeli svijet podređen zapadnome „nadčovjeku“?!

Ta ogromna količina islamofobijske mržnje odveć se ne može zadovoljiti proljevanjem muslimanske krvi u muslimanskim zemljama, pa oduška traži i u zapadnim državama, poput Holandije i Danske, koje prednjače parlamentarcima čiji je politički program mržnja prema muslimanima.

Ako se i tamo pojavi neki domaći terorist, koji će počiniti masovno ubistvo kako bi osvijestio Dance i Holanđane, da budu još odlučniji u mržnji prema strancima - bit će to tamošnja demokratska volja. Ekstremne snage u Evropi imaju legitimitet Evropljana, one kreiraju Brejvike koji u tom zatvorenom krugu bivaju odgojeni da u ime još većeg ekstremizma ubijaju odgojitelje. 

  

Morala bi se dogoditi neka velika katarza, golemi zaokret, kako bi Zapad pokušao zaustaviti, pa liječiti, bolest islamofobije. 

 

Tek tada bi islamofobija mogla biti liječena i u Sarajevu, koje je postalo metropola ovog novog evropskog fašizma. A liječenja nema bez kulture suosjećanja i shvatanja da su svi ljudi jednaki, i u Dobru i u Zlu. 

Očekivati da cijeli svijet suosjeća sa žrtvama 11. septembra, a u ime tih žrtava ubijati civile i razarati imovinu u muslimanskim zemljama, paradoks je koji se ne može pravdati. 

 Ideja globalizacije je imperijalistički sistem koji nameće svoju pravdu i istinu, a zameće prava potlačenih naroda i kultura. 

To zlo se mora zavraćati na mjesto odakle je pušteno, u vidu ovog ili nekog drugog Brejvika, za čije je žrtve kriv sistem koji muslimanske živote i svetinje vidi kao manje vrijedne.

 

Marionete cionizma

Možemo li zamisliti svijet u kome neka muslimanska vojska, 

recimo Gadafijeva, drži pod okupacijom Vatikan, 

a katolici koji žele doći na propovijed pape Benedikta XVI 

moraju prolaziti kroz kordone naoružanih okupatora i 

biti izloženi silnim torturama?! 

A Gadafijeva vojska, uz to, prijeti i da će Vatikan sravniti sa zemljom, pa su katolički vjernici u stalnoj strepnji. 

Značaj Vatikana u katoličanstvu nije ni blizu značaja Mesdžidu-l-Aksa u islamu, jer je Mesdžidu-l-Aksa prva Kibla ummeta i treći harem. 

Braniti djetetu da dođe do majke, braniti žednima da dođu do vode, 

isto je što braniti muslimanima da dođu do Mesdžidu-l-Aksa. 

Ko ima pravo držati milijardu i po muslimanskih duša u stanju stalnog poniženja i neizvijesnosti pred jednom od tri najvažnije muslimanske kuće? 

Kažemo – muslimanske – a ne jevrejske, kršćanske ili ma čije druge.  

Mesdžidu-l-Aksa je muslimanski, kao što su Meka i Medina muslimanske, pa je sporenje ovog suvereniteta bezočna drskost koju samo još razjedinjeni muslimani mogu podnositi.

Generalno, iza trijumfa cionističke okupacije Palestine ne stoji toliko Izrael, 

a ni Amerika, 

koliko stoji muslimansko nejedinstvo, 

pa čak i neka vrsta autodestruktivne strasti kojom su, recimo, 

egipatske i sirijske vlasti progonile i dodatno ponižavale palestinsku braću.

Takva manifestacija nemorala i nepameti može se izvoditi samo po tuđem diktatu i u vlastitoj zatucanosti, 

što je konstantna dijagnoza mnogih muslimanskih marionetskih režima. 

Te sluge cionizma i američkog imperijalizma glavni su krivci što se i

ove godine Kudsa sjećamo sa gorčinom u prsima i zebnjom u očima, 

jer nas boli činjenica da je muslimansko nejedinstvo kumovalo da se Kuds, 

kao i mnogo toga prije, nađe pod cionističkom okupacijom, 

jer strahujemo da godine koje dolaze mogu donijeti devastaciju 

ili čak rušenje Mesdžidu-l-Aksa od strane cionista, 

a da mi nikakvog oružja osim dove i suza nećemo imati.

I ovoga, posljednjeg petka u ramazanu, organizira se Dan Kudsa, u znak jedinstva sa ummetom koji suosjeća ogorčenje i povrijeđenost zbog činjenice da cionistički režim Mesdžidu-l-Aksa drži pod opsadom i pod prijetnjom rušenja. 

Cionisti znaju šta je muslimanima prva Kibla ummeta, 

treći Harem i mjesto Israa, 

odakle je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzdignut na najviše nebo. Posebno mjesto Kudsa kod muslimana je označeno Kur'anom i hadisom. 

Allah, dželle še’nuhu, okolicu Mesdžidu-l-Aksa, tj. Kuds, 

naziva mubarek prostorom. 

U prvom ajetu Sure Al-Isra' kaže:

“Hvaljen neka je Onaj koji je u jednom času noći preveo Svoga roba iz Mesdžidu-l-Harama u Mesdžidu-l-Aksa, 

čiju smo okolinu blagoslovili, 

kako bismo mu neka znamenja Naša pokazali. 

On, uisitinu, sve čuje i sve vidi.” (Suretu Al-Isra’, 1) 

Kako je onda moguće da jedna paradržava, nastala genocidom i zavjerom, 

a što je nesumnjivo lična karta Izraela,

 – decenijama nesmetano udara na jednu od najsvetijih tačaka za milijardu i po muslimana? 

I da Zapad, koji je sav nakićen pričama o antifašizmu i humanizmu, bez imalo interesovanja posmatra ovo svetogrđe? 

Dokle god je cionostička tortura u Kudsu bol koja pripada samo muslimanima, dotle je svaki antifašizam obesmišljen, 

jer je svaka bol samo nečija bol, bez univerzalnih značenja. 

Bol koju je pretrpjela norveška nacija ne bi trebao da suosjeća niko drugi, 

zar ne? 

A kamo bi nas to odvelo? 

Upravo do situacije u kojoj se Kuds tiče nas, a Brejvik njih.

 Antifašistička magla

U izvrsnoj knjizi Fajeza Khalila

„Svjedok historije – ispovijest palestinskog diplomate“,

koju sam čitao u toku ramazana,

kao jedno od najboljih unutarnjih svjedočenja palestinske tragedije,

opisan je autorov doživljaj Mesdžidu-l-Akse,

koji je pohodio nakon mnogo godina:

„Otišao sam u džamiju El-Aksa i klanjao namaz.

Pošto utolih višegodišnju želju za Kudsom,

omrznuti prizori su mi počeli privlačiti pažnju.

Osjećajući gađenje prema vojnicima i policajcima,

koji su još od prije stajali ispred škola i bogomolja,

još više mi je pritisnulo dušu kada sam vidio da je

broj izraelskih vojnika ispred Mesdžidi Akse znatno povećan.“

Autor podsjeća da su se cionisti – „shodno odluci UN broj 242 morali povući iz Kudsa, ali su smatrali da vazdušni prostor ovog grada i sve što je pod njim pripada njima“,

„tvrdeći da je Kuds njihov vječiti glavni grad“, te dodaje da „cjelokupna historija i pravna dokumenta pokazuju da, čak, i svojina Zida plača, koji za Jevreje predstavlja svetinju, pripada islamskim fondacijama“.

On navodi da je „izraelska strana razvila jedan prvokativni nastup“, te se prisjeća situacije kada je tadašnji opozicioni političar,

koji nije bio ni član parlamenta,

„Ariel Šaron s tri hiljade vojnika došao u provokativnu posjetu Mesdžidul Aksa“,

a „palestinski narod sa svih strana – i žene i djeca, i stari i mladi – došao je čuvati Mesdžidul Aksu“.

Iz ovog autentičnog svjedočenja osjetimo tu bezočnu cionističku torturu oko Mesdžidu-l-Akse, ali i vrhunsku patriotsku i vjersku samosvijest palestinskog naroda koji u ime cijelog ummeta svojim životima i tijelima štiti našu prvi Kiblu i treći harem. 

U odnosu na tu konkretnu žrtvu besramno djeluje ponašanje nekih muslimanskih vlada koje su proteklih decenija čak potpomagale obespravljivanje i proganjanje palestinskog naroda. 

Riječ je o sluganskim režimima, bez časti i morala, čijim se glavama upravlja iz Vašingtona i Tel Aviva, pa je uopće upitno kad kažemo da se radi o „muslimanskim vladama“....

Kao što je upitno kad kažemo da u Vašingtonu sjedi američka vlada, budući da je Tel Aviv suštinski glavni grad Sjedinjenih Država.

A da nije tako,

odavno bi Sjedinjene Države stale na stranu 

žrtve i pravde, antifašizma i istine, 

namjesto što su postale marioneta u podržavanju najgoreg zločina 

u ljudskoj historiji. 

Velimo – najgoreg, i velimo – u ljudskoj historiji, jer nikada niko nije decenijama, tako dugo, i tako javno, ubijan i protjerivan kao palestinski narod. 

Ni jedna kolektivna patnja u historiji nije ravna patnji palestinskog naroda! 

Ta patnja svjedoči o zločinačkom katakteru posthitlerovskog svijeta, toliko korumpiranog da je šutke dozvolio otimanje palestinske zemlje i ubijanje palestinskih života. Palestinska sudbina je čep na ustima Amerike i Evrope, čije su deklaracije o antifašističkim principima obična magla, bez pokrića i vjerodostojnosti. Mesdžidu-l-Aksa je kruna ove zastrašujuće slike savremenog svijeta, u kome je moguće milijardu i po muslimana terorizirati kroz uzurpaciju njihovog svetog mjesta.

Možemo li tako zamisliti okupiranu Meku, gdje nas cionistička vojska preko desetine punktova pušta do Kjabe, možemo li zamisliti okupiranu Poslanikovu a.s. džamiju u Medini?! 

Jednaku zebnju treba osjetiti i u pogledu okupacije Mesdžidu-l-Akse, 

jer je i ovaj treći harem neraskidivi dio muslimanskog duha. A ispade da se odbrana ovog svetog mjesta tiče samo Palestinaca, čak ni svih muslimanskih vlada, a pogotovo ne lažnih zapadnih univerzalnih vrijednosti. 

U ambiciji za pravdom stvari treba posve obrnuti, jer je sloboda Kudsa i Mesdžidu-l-Aksa, prije svega pitanje vjerodostojnosti zapadnih proklamacija o slobodi, a tek na zadnjem mjestu Palestinaca koji tu žive. 

Analogno tome, kad je Hitler vršio genocid nad Jevrejima,

i kad je Beograd vršio genocid nad Bošnjacima,

i kada Tel Aviv vrši genocid nad Palestincima,

svi ti genocidi se u zadnjoj liniji tiču žrtve,

a u prvoj političkog Svijeta koji nije imao snage da spriječi masovni zločin. 

Tako je i zločin nad Kudsom, kao najočitija tačka genocida nad Palestincima, mrlja na obrazu čovječanstva, zbog koje svaka priča o slobodi gubi vjerodostojnost. 

A svi bismo željeli da priče o tzv. antiterorizmu budu istinite, da u njih ne sumnjamo, i da budemo dio planetarne koalicije za dobrobit čovjeka, bio on musliman, jevrej ili kršćanin.

U tom smislu  Fajez Khalil i završava svoju palestinsku ispovijest:

„Mi smo strpljiv narod. Ova zemlja pripada nama i jednog dana ćemo se sigurno vratiti našoj kući.

Tada će Jevreje čuvati palestinski narod koji je doživio

nevjerovatnu bol...

Onako kako Palestince nije čuvao jevrejski narod koji je doživio

nevjerovatnu bol.“

Iz ovog citata se vidi spremnost Palestinaca na praštanje i uzdizanje iznad sebičnosti, na prelazak međuetničkih i međuvjerskih granica u cilju izgradnje budućnosti po mjeri svakog čovjeka.

Dokle god to isto ne osjete ljudi na Zapadu, pa i sami Jevreji,

dotle će nad njihovim civilizacijskim kredibilitetom lebdjeti naše pitanje:

Šta je njima Kuds?