" Šta je NJIMA Kuds? " - Fatmir Alispahić

Šta je NJIMA Kuds?

 

 

Institucija suosjećanja prelazi granice država, naroda, avlija, kuća i ljudi.

Sebe čitamo i obrazujemo na tuđim iskustvima. Biti sebičan, pa ne osjećati druge, znači raditi protiv sebe.

 

Evo, da je Norveška imala snage da vodi gromoglasnu kampanju protiv islamofobije, da bude na pravoj strani historije u pogledu velikosrpskih zločina, vjerovatno bi bile manje šanse da se pojavi jedan masovni ubica kakav je Brejvik.

Zamislimo hipotetički da je Brejvik godinama pratio objektivne izvještaje i reportaže o četničkim zločinima nad Bošnjacima i Albancima, ili o zločinima cionista nad palestinskim civilima, u njemu se vjerovatno ne bi pojavilo obožavanje velikosrpskih zločinaca i mržnja prema muslimanima.

Ubistvo 77 nevinih Norvežana odgojio je ambijent koji nije znao biti na strani pravde i istine, niti suosjećati sa žrtvama velikosrpskog genocidizma.

Zamislimo koliko je Brejvika odgojeno na Zapadu, usljed politike dvojnog morala, po kome prava muslimana nisu prava, niti su muslimanske žrtve žrtve, već je cijeli svijet podređen zapadnome „nadčovjeku“?!

Ta ogromna količina islamofobijske mržnje odveć se ne može zadovoljiti proljevanjem muslimanske krvi u muslimanskim zemljama, pa oduška traži i u zapadnim državama, poput Holandije i Danske, koje prednjače parlamentarcima čiji je politički program mržnja prema muslimanima.

Ako se i tamo pojavi neki domaći terorist, koji će počiniti masovno ubistvo kako bi osvijestio Dance i Holanđane, da budu još odlučniji u mržnji prema strancima - bit će to tamošnja demokratska volja. Ekstremne snage u Evropi imaju legitimitet Evropljana, one kreiraju Brejvike koji u tom zatvorenom krugu bivaju odgojeni da u ime još većeg ekstremizma ubijaju odgojitelje. 

  

Morala bi se dogoditi neka velika katarza, golemi zaokret, kako bi Zapad pokušao zaustaviti, pa liječiti, bolest islamofobije. 

 

Tek tada bi islamofobija mogla biti liječena i u Sarajevu, koje je postalo metropola ovog novog evropskog fašizma. A liječenja nema bez kulture suosjećanja i shvatanja da su svi ljudi jednaki, i u Dobru i u Zlu. 

Očekivati da cijeli svijet suosjeća sa žrtvama 11. septembra, a u ime tih žrtava ubijati civile i razarati imovinu u muslimanskim zemljama, paradoks je koji se ne može pravdati. 

 Ideja globalizacije je imperijalistički sistem koji nameće svoju pravdu i istinu, a zameće prava potlačenih naroda i kultura. 

To zlo se mora zavraćati na mjesto odakle je pušteno, u vidu ovog ili nekog drugog Brejvika, za čije je žrtve kriv sistem koji muslimanske živote i svetinje vidi kao manje vrijedne.

 

Marionete cionizma

Možemo li zamisliti svijet u kome neka muslimanska vojska, 

recimo Gadafijeva, drži pod okupacijom Vatikan, 

a katolici koji žele doći na propovijed pape Benedikta XVI 

moraju prolaziti kroz kordone naoružanih okupatora i 

biti izloženi silnim torturama?! 

A Gadafijeva vojska, uz to, prijeti i da će Vatikan sravniti sa zemljom, pa su katolički vjernici u stalnoj strepnji. 

Značaj Vatikana u katoličanstvu nije ni blizu značaja Mesdžidu-l-Aksa u islamu, jer je Mesdžidu-l-Aksa prva Kibla ummeta i treći harem. 

Braniti djetetu da dođe do majke, braniti žednima da dođu do vode, 

isto je što braniti muslimanima da dođu do Mesdžidu-l-Aksa. 

Ko ima pravo držati milijardu i po muslimanskih duša u stanju stalnog poniženja i neizvijesnosti pred jednom od tri najvažnije muslimanske kuće? 

Kažemo – muslimanske – a ne jevrejske, kršćanske ili ma čije druge.  

Mesdžidu-l-Aksa je muslimanski, kao što su Meka i Medina muslimanske, pa je sporenje ovog suvereniteta bezočna drskost koju samo još razjedinjeni muslimani mogu podnositi.

Generalno, iza trijumfa cionističke okupacije Palestine ne stoji toliko Izrael, 

a ni Amerika, 

koliko stoji muslimansko nejedinstvo, 

pa čak i neka vrsta autodestruktivne strasti kojom su, recimo, 

egipatske i sirijske vlasti progonile i dodatno ponižavale palestinsku braću.

Takva manifestacija nemorala i nepameti može se izvoditi samo po tuđem diktatu i u vlastitoj zatucanosti, 

što je konstantna dijagnoza mnogih muslimanskih marionetskih režima. 

Te sluge cionizma i američkog imperijalizma glavni su krivci što se i

ove godine Kudsa sjećamo sa gorčinom u prsima i zebnjom u očima, 

jer nas boli činjenica da je muslimansko nejedinstvo kumovalo da se Kuds, 

kao i mnogo toga prije, nađe pod cionističkom okupacijom, 

jer strahujemo da godine koje dolaze mogu donijeti devastaciju 

ili čak rušenje Mesdžidu-l-Aksa od strane cionista, 

a da mi nikakvog oružja osim dove i suza nećemo imati.

I ovoga, posljednjeg petka u ramazanu, organizira se Dan Kudsa, u znak jedinstva sa ummetom koji suosjeća ogorčenje i povrijeđenost zbog činjenice da cionistički režim Mesdžidu-l-Aksa drži pod opsadom i pod prijetnjom rušenja. 

Cionisti znaju šta je muslimanima prva Kibla ummeta, 

treći Harem i mjesto Israa, 

odakle je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzdignut na najviše nebo. Posebno mjesto Kudsa kod muslimana je označeno Kur'anom i hadisom. 

Allah, dželle še’nuhu, okolicu Mesdžidu-l-Aksa, tj. Kuds, 

naziva mubarek prostorom. 

U prvom ajetu Sure Al-Isra' kaže:

“Hvaljen neka je Onaj koji je u jednom času noći preveo Svoga roba iz Mesdžidu-l-Harama u Mesdžidu-l-Aksa, 

čiju smo okolinu blagoslovili, 

kako bismo mu neka znamenja Naša pokazali. 

On, uisitinu, sve čuje i sve vidi.” (Suretu Al-Isra’, 1) 

Kako je onda moguće da jedna paradržava, nastala genocidom i zavjerom, 

a što je nesumnjivo lična karta Izraela,

 – decenijama nesmetano udara na jednu od najsvetijih tačaka za milijardu i po muslimana? 

I da Zapad, koji je sav nakićen pričama o antifašizmu i humanizmu, bez imalo interesovanja posmatra ovo svetogrđe? 

Dokle god je cionostička tortura u Kudsu bol koja pripada samo muslimanima, dotle je svaki antifašizam obesmišljen, 

jer je svaka bol samo nečija bol, bez univerzalnih značenja. 

Bol koju je pretrpjela norveška nacija ne bi trebao da suosjeća niko drugi, 

zar ne? 

A kamo bi nas to odvelo? 

Upravo do situacije u kojoj se Kuds tiče nas, a Brejvik njih.

 Antifašistička magla

U izvrsnoj knjizi Fajeza Khalila

„Svjedok historije – ispovijest palestinskog diplomate“,

koju sam čitao u toku ramazana,

kao jedno od najboljih unutarnjih svjedočenja palestinske tragedije,

opisan je autorov doživljaj Mesdžidu-l-Akse,

koji je pohodio nakon mnogo godina:

„Otišao sam u džamiju El-Aksa i klanjao namaz.

Pošto utolih višegodišnju želju za Kudsom,

omrznuti prizori su mi počeli privlačiti pažnju.

Osjećajući gađenje prema vojnicima i policajcima,

koji su još od prije stajali ispred škola i bogomolja,

još više mi je pritisnulo dušu kada sam vidio da je

broj izraelskih vojnika ispred Mesdžidi Akse znatno povećan.“

Autor podsjeća da su se cionisti – „shodno odluci UN broj 242 morali povući iz Kudsa, ali su smatrali da vazdušni prostor ovog grada i sve što je pod njim pripada njima“,

„tvrdeći da je Kuds njihov vječiti glavni grad“, te dodaje da „cjelokupna historija i pravna dokumenta pokazuju da, čak, i svojina Zida plača, koji za Jevreje predstavlja svetinju, pripada islamskim fondacijama“.

On navodi da je „izraelska strana razvila jedan prvokativni nastup“, te se prisjeća situacije kada je tadašnji opozicioni političar,

koji nije bio ni član parlamenta,

„Ariel Šaron s tri hiljade vojnika došao u provokativnu posjetu Mesdžidul Aksa“,

a „palestinski narod sa svih strana – i žene i djeca, i stari i mladi – došao je čuvati Mesdžidul Aksu“.

Iz ovog autentičnog svjedočenja osjetimo tu bezočnu cionističku torturu oko Mesdžidu-l-Akse, ali i vrhunsku patriotsku i vjersku samosvijest palestinskog naroda koji u ime cijelog ummeta svojim životima i tijelima štiti našu prvi Kiblu i treći harem. 

U odnosu na tu konkretnu žrtvu besramno djeluje ponašanje nekih muslimanskih vlada koje su proteklih decenija čak potpomagale obespravljivanje i proganjanje palestinskog naroda. 

Riječ je o sluganskim režimima, bez časti i morala, čijim se glavama upravlja iz Vašingtona i Tel Aviva, pa je uopće upitno kad kažemo da se radi o „muslimanskim vladama“....

Kao što je upitno kad kažemo da u Vašingtonu sjedi američka vlada, budući da je Tel Aviv suštinski glavni grad Sjedinjenih Država.

A da nije tako,

odavno bi Sjedinjene Države stale na stranu 

žrtve i pravde, antifašizma i istine, 

namjesto što su postale marioneta u podržavanju najgoreg zločina 

u ljudskoj historiji. 

Velimo – najgoreg, i velimo – u ljudskoj historiji, jer nikada niko nije decenijama, tako dugo, i tako javno, ubijan i protjerivan kao palestinski narod. 

Ni jedna kolektivna patnja u historiji nije ravna patnji palestinskog naroda! 

Ta patnja svjedoči o zločinačkom katakteru posthitlerovskog svijeta, toliko korumpiranog da je šutke dozvolio otimanje palestinske zemlje i ubijanje palestinskih života. Palestinska sudbina je čep na ustima Amerike i Evrope, čije su deklaracije o antifašističkim principima obična magla, bez pokrića i vjerodostojnosti. Mesdžidu-l-Aksa je kruna ove zastrašujuće slike savremenog svijeta, u kome je moguće milijardu i po muslimana terorizirati kroz uzurpaciju njihovog svetog mjesta.

Možemo li tako zamisliti okupiranu Meku, gdje nas cionistička vojska preko desetine punktova pušta do Kjabe, možemo li zamisliti okupiranu Poslanikovu a.s. džamiju u Medini?! 

Jednaku zebnju treba osjetiti i u pogledu okupacije Mesdžidu-l-Akse, 

jer je i ovaj treći harem neraskidivi dio muslimanskog duha. A ispade da se odbrana ovog svetog mjesta tiče samo Palestinaca, čak ni svih muslimanskih vlada, a pogotovo ne lažnih zapadnih univerzalnih vrijednosti. 

U ambiciji za pravdom stvari treba posve obrnuti, jer je sloboda Kudsa i Mesdžidu-l-Aksa, prije svega pitanje vjerodostojnosti zapadnih proklamacija o slobodi, a tek na zadnjem mjestu Palestinaca koji tu žive. 

Analogno tome, kad je Hitler vršio genocid nad Jevrejima,

i kad je Beograd vršio genocid nad Bošnjacima,

i kada Tel Aviv vrši genocid nad Palestincima,

svi ti genocidi se u zadnjoj liniji tiču žrtve,

a u prvoj političkog Svijeta koji nije imao snage da spriječi masovni zločin. 

Tako je i zločin nad Kudsom, kao najočitija tačka genocida nad Palestincima, mrlja na obrazu čovječanstva, zbog koje svaka priča o slobodi gubi vjerodostojnost. 

A svi bismo željeli da priče o tzv. antiterorizmu budu istinite, da u njih ne sumnjamo, i da budemo dio planetarne koalicije za dobrobit čovjeka, bio on musliman, jevrej ili kršćanin.

U tom smislu  Fajez Khalil i završava svoju palestinsku ispovijest:

„Mi smo strpljiv narod. Ova zemlja pripada nama i jednog dana ćemo se sigurno vratiti našoj kući.

Tada će Jevreje čuvati palestinski narod koji je doživio

nevjerovatnu bol...

Onako kako Palestince nije čuvao jevrejski narod koji je doživio

nevjerovatnu bol.“

Iz ovog citata se vidi spremnost Palestinaca na praštanje i uzdizanje iznad sebičnosti, na prelazak međuetničkih i međuvjerskih granica u cilju izgradnje budućnosti po mjeri svakog čovjeka.

Dokle god to isto ne osjete ljudi na Zapadu, pa i sami Jevreji,

dotle će nad njihovim civilizacijskim kredibilitetom lebdjeti naše pitanje:

Šta je njima Kuds?

 

Borba za opstanak - Ne bismo li postali bolji - Fatmir Alispahić

Borba za opstanak 

"Ne bismo li postali bolji"

Fatmir Alispahić

 

 

Šta nam se, zašto nam se, ovo dešava?

U isto vrijeme smo gladni za informacijama i prezasićeni informacijama. 

a nam je pobjeći iz ove kataklizmatske priče,

a pošto smo u njoj, da nam je što više informacijama i tumačenja čuti, da se znamo orijentisati i upraviti.

Kad hoću pisati o ovoj historiji u nastajanju,

o događaju koji će nas obilježiti,

onda znam da se mojim riječima pretrpava tvoj pretrpan stomak,

da ti se povraća od stvarnosti koju je teško po(d)nijeti,

a istovremeno da bi želio saznati još nešto o ovom jasnom pitanju bez jasnog odgovora.

A niko ne može ništa novo reći, osim ibreta,

na ovaj ili onaj način.

Novost nisu dopisani tragični podaci,

da li je nestalo jedno ili pet sela,

i u selu jedna ili trideset kuća.

Kad nestane jedno selo, samljeveno u utrobi otvorene zemlje,

to je jednako strašno kao i kad nestane pet sela.

Ubiti jednog čovjeka je kao ubiti čovječanstvo.

Uopće, nestajanje jednog sela, na ovakav mitski način, strašno je, neshvatljivo je.

Nije to požar, nije to rat, nije to ljudska ruka,

to je ono nedokučivo i nezamislivo,

što su možda viđale prve generacije ljudi,

a što niko u posljednjem stoljeću niti je vidio,

niti je od koga čuo da se takvo što zbilo.

Zato ovdje nema nikakvih novosti, jer je samo otvaranje vode i zemlje toliko strašno da unutar te pojave ne postoji ništa što bi se još moglo kazati, kao čudo, ili kao novost, ili kao tragična priča.

Ipak, imamo potrebu da govorimo,

da govorom svjedočimo pokušaj odgonetanja, pronalaženja logike ili zakonitosti u događaju koji izmiče

svemu što smo podrazumijevali pod pravilo

- padanja kiše, sijanja sunca, statičnosti zemlje, života i hodanja po tlu koje ne hoda, i ne guta, i ne nanosi bol.

Ovo nisu štete od jedan dan i jedan mjesec, već štete koje se mjere godinama. Pred nama je „gladna godina", u kojoj će vladavina siromaštva prerasti u vladavinu gladi. Usjevi su poharani do te mjere da će se prekinuti i ono malo cirkulacije novca u domaćoj proizvodnji hrane. Onaj što se hranio svojim krompirom, trebat će ga kupiti, a nema od čega. Bez hrane tako ostaje onaj sloj naroda koji se uzdao u svoju njivu. A gdje su svi ostali belaji. Gdje je i onako mršavi budžet? Na šta će ličiti zdravstveni, penzioni i drugi fondovi. Teško je to pretpostaviti. Pogotovo ako se kataklizma navadi ponavljati, u nastavcima... Nad svim ovim lebdi strah, i lebdi bol, sa kojima smo se u ovom obliku prvi put susreli na polovici maja 2014. godine. Hajde da vidimo kako je to izgledalo na dunjalučkoj površini.

 

 

Velikosrpski volovi

U trenutku najveće prirodne kataklizme otkad je Bosne, Federalna televizija emitira promotivni film o pederima. Ljudske žrtve i hiljade bekućnika, neviđena materijalna šteta, a tvrđava Američke ambasade u Sarajevu obasjava se duginim bojama, oponašajući međunarodnu čmarsku zastavu, a u slavu Dana pedera, odnosno, nekakvog praznika borbe protiv tzv. homofobije. Od rata na ovamo u Bosni nije bilo toliko suza i straha, ali baš u tom času prostačka televizija Hayat iz Vogošće emituje takmičenje pjevača. ...U onoj istoj Vogošći u kojoj su prve kuće nestale u klizištima, i prve suze potekle. Na ovoj kopiji TV Pink, na tom sramnom TV Hayat, hodaju zjalave voditeljice, klebere se, dok narod plače i strahuje. U noći najveće kataklizme, kad zemlja guta stotine kuća, u tuzlanskom komunističkom pozorištu premijerno se izvodi seksi predstava Jasmina Durakovića, šefa web portala depo.ba. A sutradan, kad se saznalo da ima i ljudskih
žrtava, predstava je reprizirana, da se debili dodatno seksom nasmiju i razonode. Utom www.depo.ba drži pridike medijima kako nisu bili profesionalni i moralni u izvještavanju, već su puštali turske serije, dok, evo, njihov frfljator obveseljava komunističke budale seksi humorom, usred tragedije. Izišo je i Faxhrudin Radonjčić da nešto kritikuje i vodi predizbornu kampanju preko ljudi koji su se udavili u poplavama. Izišo je i Bakir Izetbegović da se provoza helikopterom, da odozgo pogleda narodnu nesreću, jer nije njegovo da nabada po barama, ipak je on prijestolonasljednik. Organizatori „maturske akademije" sa žaljenjem obavještavaju da se odgađa defile šljaštećih haljina, koje su, znamo, kupljene od narodne sirotinje, najčešće na kredit, kao svjedočanstvo dokle smo zglajzali u nemanju kompasa. Tuzlanski kanton je ponajviše stradao, a tamošnja televizija ujutro, od šest do sedam, narod obveseljava srbijanskom muzikom, da se na ekavskom malo relaksiramo. Utom, u informativnom programu saznajemo kako neke općine u Tuzlanskom kantonu nude da prihvate unesrećene Srbe iz Bijeljine i (Bosanskog) Šamca. Jagma je velika ko će pomoći posavskim i semberskim Srbima, za njih se otimaju i u Srbiji, i u ovim našim krajevima, a za jadne bošnjačke povratnike, ne otima se niko. Jer, kakav je to bošnjački načelnik ili premijer koji pomaže Bošnjacima u Janji, to je ober nacionalista i ekstremista, a pravi antifašista treba da pomaže Srbima u Bijeljini, iako svi Srbi pomažu samo sebi. Nije sporno, apsolutno!, da treba pomoći svim ugroženim ljudima, ali je degutantno vidjeti bošnjačke rukovodioce koji koriste ovu nesreću da pokažu svoju servilnost prema Srbima, brinući se više za onaj, nego za ovaj entitet. Jer, tamo su Srbi, tamo je kultura i etnički čista multikultura, a ovdje su Bošnjaci, ovdje je nekultura i džamahirija. S druge strane, velikosrpski manijaci,
Milorad Dodik i Aleksandar Vučić, koriste ovu nesreću da momentalno posvjedoče živost svesrpskog projekta kojega simbolizira planetarni pojam genocida u Srebrenici. Svaki bi antifašista, bosanski patriota, a posebno svaki normalan Bošnjak, morao na svaki pomen svesrpske saradnje preko bosanske grbače imati na umu, pred očima, na duši – Srebrenicu. I to Srebrenicu koja kao značenje simbolizira i Prijedor, i Foču, i Markale, i ubijenu djecu Sarajeva... Sad kad su se sastali Dodik i Vučić da zajedničkim, svesrpskim snagama, djeluju u povodu poplava, nad tim njihovim dogovorom pojavila se Srebrenica. Jer to što rade je Srebrenica! Baš zato što jednoj ljudskoj tragediji, koja nema granica, odmah nameću srpske granice, a pri čemu ruše granicu na Drini, i pri čemu granice Republike Srpske vide kao granice Srbije i srpstva. U takvom velikosrpskom konceptu nema Bošnjaka, nema drugih, nema ljudskih prava, imaju samo Srbi koji su nadljudi, i imaju drugi koji su ništa. To je politika genocida i agresije. Prava je stvar kad načelnik Bosanskog Šamca kaže kako se za života ne može zahvaliti građanima Gradačca na ukazanoj prvoj pomoći. Građani, kako sebe zovu mještani Gradačca, prvi su pritekli, komšijski, ne zarezujući granice koje nameće veliksrpski fašizam. Ali, bilo bi fer da makar neko od tih srpskih rukovodilaca kaže koju riječ o bošnjačkim povratnicima, da im posveti pažnju, baš zato što zna da je administracija Republike Srpske maćeha ovim sugrađanima. Eto, načelniče Bosanskog Šamca, ne treba nikakav čitav život da bi se zahvaljivalo Bošnjacima Gradačca, treba malo riječi iz kojih ćemo i mi ovdje, i Bošnjaci u Republici Srpskoj, razaznati da nas ova zajednička tragedija ujedinjuje iznad granica, razlika i podjela. Na žalost, Vučić i Dodik trasirali su u ovu zajedničku tragediju velikosrpsku logiku, pa i ovi bosanski izljevi humanizma izgleda da postoje samo kod nas, dok se na entitetskoj granici – koja je doduše pod vodom – počinju Srbi odvajati od Bošnjaka, u nadmenoj opsesiji da su više vrijedan narod. Nekima je pokazao Bog, a nekima Priroda, da smo svi jednaki, ali, evo, uprkos tome, neki bi htjeli da budu „jednakiji", što reče Orwell. Konkretno, ako je trebalo praviti ikakav zajednički tim za spas od poplava i klizišta, onda je to bilo smisleno uraditi na međudržavnom nivou, bez etničkih granica, tim prije što nastup prema međunarodnim humanitarnim fondovima je uspješniji ako je zajednički. Odvajanje jednog naroda od drugog naroda u situaciji gdje su sva tri naroda pogođena nesrećom, implicira šovinistički odnos prema ljudskoj tragediji. Velikosrpski volovi to su ponovo posvjedočili, jer očito ne mogu pobjeći od svoje bolesti da izigravaju nadnarod i da svjedoče mržnju prema drugima, zapravo, Bošnjacima. Teško da će iz ove tragedije izvući ikakvu pouku.
 A hoćemo li mi?


Oltar genocida

Mi smo narod (sazdan) od Srebrenice. Srbi su narod sa biljegom Srebrenice. Jevreji su narod holokausta. Nijemci su narod sa biljegom Aušvica. I nas i Srbe određuje Srebrenica, na obrnutim polovima tog značenja. I Jevreje i Nijemce određuje holokaust, na obrnutnim polovima, također. Srbi imaju kod Svevišnjeg svoj, a mi svoj račun. I svi imaju svoj račun. Kolektivna tragedija ne poznaje granice, u solidarnosti i suosjećanju. Ali, uzroci tragedije moraju se čitati u zatvorenim granicama. Možda je Srbe zaskočila „Republika Srpska", kao oltar genocida, zločina, otimanja, unesrećivanja ljudskih bića u ime otimanja bošnjačke imovine? Sva je Republika Srpska sazdana od bošnjačkih kostiju, krvi, suza, strahova... Pa i danas kad se ubijaju i maltretiraju bošnjački povratnici. Mi ne znamo je li to uzrok Božije Srdžbe nad Srbima, u vidu ovih poplava i nesreća. Možda jeste, a možda i nije. Naše je da mislimo da jeste – jer su Srbi kolektivno, a ne individualno, krivi za čuvanje te genocidne tvorevine. Individualni može biti zločin, ali Republika Srpska, kao spomenik zločinu, kolektivna je srpska zlotvorina. Ali nije naše da im to govorimo, jer dokle god oni sami sebi to ne kažu, dokle god oni sami ne ukinu Republiku Srpsku, kao vlastitu nacionalnu i čovječansku sramotu, dotle ma kakva riječ na tu temu nema značenja i težine. Nas Bošnjake ne treba da zanima srpski, već treba da nas zanima naš račun kod Svevišnjeg. Jesu li naši, bošnjački računi, čisti kod Svevišnjeg?
Nema svaki narod iskušenje da bude narod od Srebrenice, tog nebeskog neprebola. Eno, Čeha, eno, Šveđana, eno još raznih naroda koji u svojoj povijesti ne nose takvo iskušenje. Valja uprtiti toliku bol, pa se ne svetiti, pa ne zapasti u zlo, pa nastaviti živjeti, a ne pokleknuti pred obavezom da se pamti i opominje. Bošnjaci su dobili taj veliki teret kušnje, koji od Bošnjaka ili može sagraditi narod opstanka i čvrstine, ili ga može rastočiti u bježanju od sebe. Nije ni potrebno kazati došta smo mi došli. Znamo, i pišemo, i nastojimo da budemo bolji, da se približimo svome identitetu, kojeg nema bez Srebrenice. To podrazumijeva dostojanstvo, jedinstvo, smjernost, nadređenost Pravog Puta nad bespućima raznih tantavica i kupleraja. Štošta svjedoči dokle smo zglajzali, kao na primjer upuštanje velikosrpskog premijera A.Vučića da u cipelama prohoda po našoj Begovoj džamiji. ...Sve u ime potrebe da se dodvoravamo, puzimo, gmižemo i slinimo oko velikosrpskih cipela. Kao da nismo narod sazdan od bijele Srebrenice, već narod sazdan od poplava i od mulja, od crknutih životinja, od prizora nad kojima se glava okreće ustranu! Ta prljavština u bošnjačkim odrođenim i zbunjenim glavama kao da je sa ovim poplavama izbila na površinu, pa su slike iznutra postale slike iz vana. Jer samo uhelaćen um može dopustiti jednom četničkom džilkošu da cipelama gazi sedždu, to uzvišeno mjesto susreta bošnjačkog čela sa Svevišnjim. A na cipelama Vučićevim je Arkanovo blato, silom uneseno u bijeljinsku Atik džamiju, aprila 1992. godine. Ovo četničko blato ovaj je put uneseno bošnjačkom voljom, samoponižavajućim gostoprimstvom Islamske zajednice, u koju su zasjeli ljudi što ne razumiju granice dostojanstva, da li se radilo o gmizanju oko Papinog kipa usred Sarajeva, ili o gmizanju oko Arkanovih cipela u Begovoj džamiji. A ako oni ne razumiju, onda niko ne razumije, jer oni su tu da upute narod koji ne razumije, pa kad niko ne razumije, onda se taj mulj od nepameti toliko uzjoguni pa izađe vani, iz glave, u rijeke, u potoke, na ulice, u sokake, među kuće, da poplavi, potuši, uništi, zagadi - da se ugledamo onakvi kakvi jesmo - ne bismo li postali bolji.

Fatmir Alispahić

 

Borba za opstanak - ONEPOSTOJENI NAROD - Fatmir Alispahić

Onepostojeni narod

Na sceni je samoobmana da je nepostojanje Bošnjaka uvjet postojanja Bosne.

 Ali, može li Bosna postojati bez Bošnjaka?!

 

 

Piše: Fatmir Alispahić

U isti dan sam ugledao dva događaja: prvo, medijska i politička javnost Sarajeva apsolutno je izignorirala Svjetski bošnjački kongres koji je obilježio 5. april 1945, dan kada je 16. muslimanska brigada oslobodila Sarajevo, a nakon čega su jedinice četnika preobučenih u partizane umarširale u Sarajevo kao oslobodioci i počeli višemjesečni pokolj nad bošnjačkim civilima; drugo, saznao sam da su od jedanaest prvotimaca FK „Sarajevo" tek dvojica Bošnjaci, odnosno, da je od 27 fudbalera „FK „Sarajevo" tek deset Bošnjaka. Nekoliko dana poslije uslijedit će ona blamaža sa dovođenjem Arkanovog prijatelja Ljupka Petrovića za trenera FK „Sarajevo", čime se ispostavilo da etničko čišćenje sarajevskog kluba od Bošnjaka, odnosno, da taj autošovinizam nije nikakva slučajnost, već je pravilo, već je dijagnoza bošnjačke iskompleksiranosti. U razmaku od nepunih sat vremena doživio sam suočenje sa podatkom da FK „Sarajevo" više nije sarajevski i bosanski, već je velikosrpski klub, odnosno, sa činjenicom da Grad Sarajevo više nije sarajevski i bosanski grad, već velikosrpska palanka koja štiti uspomenu na lažne oslobodioce Sarajeva, te tzv. srpske i crnogorske partizane, a zapravo četničke zločince koji su genocid nad Bošnjacima nastavili u Sarajevu i nakon 1945. godine. Pitanje je: kako sebi Grad Sarajevo, sa svojom političkom i društvenom infranstruktorom, može dozvoliti da bježi od antifašističke istine, i tako postane saučesnik u sakrivanju četničkih zločina, odnosno, kako sebi FK „Sarajevo" može dozvoliti da počne ličiti na fudbalske klubove u Bijeljini, Trebinju, Banja Luci u kojima jedva da se može pojaviti neki bošnjački fudbaler?

Život bivšeg naroda

Svaki problem ima svoju centralnu tačku, pa tako i ovo bošnjačko (samo)sagorijevanje ima neku tačku u kojoj je tajna tog belaja. Odakle izvire bošnjačka potreba sa samoponiženjem, za uveseljavanjem i zadovoljenjem drugih? Ako bismo ovaj problem smjestili u bošnjačko razumijevanje da nema Bosne bez zajedničkih atributa, ali i da Bošnjaka nema bez Bosne, to bi podrazumijevalo da će se Bošnjaci maksimalno truditi, pa i žrtvovati, da stvore privide zajedništva. Nesporno je da velikosrpski i velikohrvatski gelipteri maksimalno koriste ovo bošnjačko nastojanje da se svjedoči zajedništvo, pa u ime zajedništva sve uzeše sebi, a ništa ne ostaviše Bošnjacima. Srbi i Hrvati su nazočni samo kad treba iskorištavati bošnjačku darežljivost, u ime bosanskog formalizma, a sadržajno tu nema nikakvog srpskog i hrvatskog davanja za zajedničke ciljeve. Ima samo uzimanje. U redu je ako ova granica ne ugrožava bošnjački život, ali, ako Bošnjaci nestaju u ime nepostojećeg zajedništva, onda je to već prevara, i (samo)obmana širokih razmjera. Ponekad se čini da su Srbi, Hrvati i njihovi bošnjački agenti tako perfidno i sistematski uključeni u ovu operaciju samožrtvovanja Bošnjaka za nepostojeće zajedništvo, da sve poprima dimenziju jednog organiziranog postratnog genocida nad Bošnjacima. Pri tome treba znati da je za agresora svejedno, a i za žrtvu je svejedno, da li će se gubitak mjeriti u tijelima i masovnim grobnicama, ili u popljačkanoj imovini i raspamećenim glavama. Evo, danas već živi ogroman broj Bošnjaka koji misli da je normalno, i da je pohvalno, da u krajevima sa bošnjačkom većinom vladaju Srbi i Hrvati, uz pokojeg „Bošnjaka" koji je odrođen od svog naroda, ili je, pak, iz mješovitog braka, ili je u mješovitom braku. Šta je ispralo glavu ovih Bošnjaka pa da uživaju u tome da su institucionalna i ekonomska manjina tamo gdje su fizička većina? Ne radi se tu samo o mirenju Bošnjaka sa diskriminacijom, već se radi o uživanju u svojoj diskriminaciji, gdje se ponižavajući položaj veliča kao neka vrsta žrtve za uzvišene ciljeve. To što Srbi i Hrvati ne daju ni pedlja svoga, i što ašićare hoće i tuđe, ove bošnjačke glave uopće ne zanima, te glave i dalje srljaju u redukciju svojih prava i sloboda kako bi se kupila srpska i hrvatska nasmijanost. A nasmijanosti nema, pa nema! Srbi su takvi, a i Hrvati, što ih više gladiš oni sve ljući. Šta bi se dogodilo kad bi bošnjački kompleksaši napravili neku edukativnu ekskurziju po tri četvrtine bh. teritorije, tamo gdje je naša zemlja okupirana od srpsko-hrvatskog secesionizma, pa da vide ima li tamo ikakvog zajedništva i za dlaku? Znaju oni to, ili osjete to, ali se ne kane mijenjati u opredjeljenju da i krajevi sa bošnjačkom većinom postanu srpski i hrvatski. Jer u korijenu njihovog tuhafli mozga jeste uvjerenje da bošnjačko ne valja, da je bošnjačko sramota, nešto nazadno i seljačko, a sve što je srpsko i hrvatsko, to je gospodsko i na nivou. Debili su to. Ali, nisu oni krivi što su debili, već šovinistički sistem koji je zdrave ljude razbolio, koji ih je uvjerio da ne valja biti Bošnjak. Kako radi taj sistem? Sjetimo se kako je Helsinški komitet „Srđan Dizdarević" olahko dr. Mustafu Cerića i mene nazvao fašistima, a u vezi s onom nekakvom novinarkom „Dana" što je u nekakvoj emisiji valjala gluposti. Kako se to postaje „bošnjački fašista"? Tako što usudiš da braniš svoj narod od nestajanja i poniženja. Koga ugrožavaš time? Ugrožavaš one koji su namjerili da Bošnjaka nestane u tišini, baš tako što će se Bošnjaci veseliti činjenici da su poniženi i potlačeni. Idemo napraviti jednu historijsku paralelu. Znate li zašto je 70-tih stradao jedan od najistaknutijih bosanskih antifašista i koumnističkih rukovodilaca, Pašaga Mandžić? Zato što se usudio kazati kako srpski komunisti nemaju suosjećanja za bošnjačke žrtve u Drugom svjetskom ratu. Kakve bošnjačke žrtve, Pašaga!? Otkud žrtve narodu koji je onepostojen? (Kao što se čast može obeščastiti, tako se i postojanje može učiniti onepostojenim.) Bio je bošnjački narod u ZAVNOBiH-u, pa nestao! A narod koji je nestao nema žrtava. Tako ne postoji ni bošnjačka ugroženost. Postoji samo ona mjera za Bošnjake koju propišu srpski i hrvatski vladari. Danas je to mjera tihog nestanka u samoobmani da je nepostojanje Bošnjaka uvjet postojanja Bosne. A kako će Bosna postojati bez Bošnjaka?! - niko ne objašnjava. To samo ukazuje da – svud su straže đenerala Draže, odsvud bdiju i motre da se neće pojaviti neko ko će primijetiti zločin u rukavicama, pa da ga skrate za glavu, kao što su srbokomunisti u Sarajevu pobili na hiljade Bošnjaka za koje se ustvrdilo da izlaze iz propisane mjere. Posebna lovina bili su muhadžiri iz istočne Bosne, oni su masovno ubijani u Sarajevu, jer su baš oni bili svjedoci transformacije četnika u lažne partizane. Nije moglo a da nepravda ne zaboli čestite bošnjačke antifašiste, Husagu Čišića, a kasnije i Pašagu Mandžića, koji su se usudili javno reći ono što se šaputalo – da je ZAVNOBiH iznevjeren od strane komunističkog režima, koji je u ime velikosrpskog šovinizma prekrižio bošnjački narod, u nastojanju da se administrativno dovrši ono što se započelo četničkom kamom; da je nepoštena ta šutnja nad bošnjačkim žrtvama, po kojoj srpske žrtve u Jasenovcu ili Kragujevcu imaju veća prava da budu žrtve, a Bošnjaci nemaju nikakva, jer su onepostojeni kao narod. Ako se ovo nije vidjelo prije tri ili četiri decenije, ako se nije smjelo vidjeti u strahu od represija, šta je razlog pa da Sarajevo danas nema snage suočiti se s istinom?! Nije šala kad stanu Haris Silajdžić ili Bakir Izetbegović pred onu tzv. vječnu vatru, pa uče Fatihu pred duše srbijanskih i crnogorskih četnopartizana, onih što su pobili hiljade Bošnjaka u oslobođenom Sarajevu. Jer, kome će učiti Fatihu na spomeniku na kome se ne pominju bošnjačke žrtve?! Nije šala kad ovi i drugi bošnjački zvaničnici ne koriste svoj utjecaj da se laž zamijeni istinom, u ime antifašističke kulture i kulture sjećanja. Mora postojati neki debeo razlog da bi ma koji čestit čovjek stojao pred lažnim tekstom na tzv. vječnoj vatri i pristao na zavjeru šutnje o masovnom zločinu nad bošnjačkim civilima u Sarajevu. Šta je to tako krupno pa da bude krupnije od najkrupnije ljudske osobine – od časti?! Je li to strah da će se nekome zamjeriti? Pa zamjeriti se možeš samo četnicima, što otvorenim, što zamaskiranim. Zar su ti četnici vrijedni straha? Je li to uvjerenje da smo mi, Bošnjaci, nemoćni da budemo domaćini u vlastitoj kući? Mogli bismo redati do sutra ova pitanja. A šta god je, i kako god je – nenormalno je, i mora biti mijenjano. ...Ako hoćemo opstati kao narod. Jer ovo što danas jesmo, najprije bi se moglo označiti sintagmom – bivši narod.

Grobnice u životu

A ako može postojati bivši narod, onda bi mogle postojati i bivše Sarajlije. To su oni što se zovu Sarajlijama a prihvataju nesarajevski sadržaj u sarajevskoj ambalaži. Može li sarajevski sadržaj biti etničko čišćenje Bošnjaka iz FK „Sarajevo"? Navijači „Sarajeva" aplaudiraju klubu koji više liči na klub iz Požarevca ili Šabca, nego iz srca Bosne. Pogledaj ti ovih multikulturnih imena: Nemanja, Krsto, Ognjen, Miloš, Bojan, Mato, Mario 2X, Dario 1X, Vule, Dejan, Gojko! Srbija nam nije ravna! Naravno, neka i Miloša i Krste u Sarajevu i u „Sarajevu", ali, nema Sarajeva bez Mehmeda i Asima, makar upola da su. Kakva je uopće svrha pranja menadžmenta FK „Sarajevo" od Ljupka Petrovića za koga se ustanovilo da je Arkanov jaran? Etnički pročišćeni klub govori više od ikakvih riječi. Ljupko je k'o biber po pilavu! Taj menadžment je dozvolio da Bošnjaka gotovo i nema u FK „Sarajevo". I taj menadžment je doveo, pa otpustio nekakvog Roberta Jarnija iz Hrvatske, koji je uglavnom prodavao zjale kao trener „Sarajeva". Nek' je nama Robert iz Hrvatske, samo da nije naš – sarajevski!
Valja primijetiti i jednu baška hipokriziju u ovoj priči, a to je da niko nije reagirao na činjenicu da je Miroslav Blažević igrao tenis i prijateljovao sa zločincem Franjom Tuđmanom, i to ponajviše u vrijeme kad je Tuđman komandovao genocidom nad Bošnjacima u Hercegovini, ali sve to se nije ispriječilo na putu Miroslavu Blaževiću da bude selektor bh. reprezentacije, a sada i trener FK „Sloboda". Znamo da su Tuđman i Arkan – dva brata rođena, a upravo smo saznali da Miroslav Blažević i Ljupko Petrović nemaju nikakvih sličnosti i zličnosti. Malo sutra! Odnosno, ako nam ne smeta Tuđmanov jaran Ćiro Blažević, zašto bi nam smetao Arkanov jaran Ljupko Petrović?
Bolest bošnjačke autodestrukcije može se pratiti i u kulturnoj produkciji, od filma do muzike, gdje su naši jadni umjetnici istjerani sa svoga malog tržišta kako bi se na to tržište uselili kojekakvi „roberti" i „petrovići". Dobra ilustracija je i dobri čovjek Marijan Mijajlović, koji ne misli svoj ekavski prilagođavati bosanskom uhu, a bosansko uho se ne opire ulasku prekodrinskog izgovora u bosanski patriotski prostor. Očita je epidemija bošnjačkog bježanja ili straha od sebe, od svojih vrijednosti, svoga jezika, a sve kako bi na bošnjačko mjesto, po bošnjačkoj želji, zasjeo neko drugi. Umobolna je ta bošnjačka unezvjerenost da se bude nevidljiv i nepostojeći, zapravo da se - ne bude u životu, a da se ostatak vremena provede u vazdušnom stanju, ili, u samoubjeđenju da je ta nevidljivost mjera civiliziranosti. Ovaj virus bošnjačkog samouništenja kreiran je u genocidnim laboratorijama Beograda i Zagreba, odakle se i danas hajca konstrukcija da je dobar onaj Bošnjak koji nije Bošnjak, koji sebe vidi manje vrijednim, dok Srbe i Hrvate vidi kao uzvišena bića. Na ovim premisama sagrađeno je čitavo kulturno i medijsko tržište, koje po ideološkim određenjima pripada hitlerijanskom antisemitizmu ili pretorijanskom rasizmu. Tako je Treći rajh ubjeđivao Njemce da su Jevreji nakaze, i tako su američki i južnoafrički rasizam ubjeđivali bijelce da su Crnci niža ljudska bića. Mi u Bosni imamo posla sa čistokrvnim fašizmom/genocidizmom, koji se nakon svoje krvožderne faze danas realizira kroz strateško ubjeđivanje Bošnjaka da su manje vrijedan narod, odnosno, da su jedino vrijedni kad se odriču sebe. Ali tada to više nisu Bošnjaci, već bošnjački ostaci, nalik na one koji se nalaze u masovnim grobnicama.

 

Kako je „Avaz" od Arkanovog prijatelja pravio heroja

U „Avazu" od 9. aprila objavljen je afirmativan tekst o dolasku Ljupka Petrovića u FK „Sarajevu".

U uvodu teksta piše:

„Čvrst stisak ruke s direktorom Dinom Selimovićem jučer na Ilidži u 17.45 sati značio je samo jedno – Ljupko Petrović je novi šef stručnog štaba Fudbalskog kluba Sarajevo."

U nastavku „Avaz" opisuje karakterne crte Arkanovog prijatelja, pa između ostalog piše kako je – „Petrović našao vremena da u toku pregovora pomiluje djecu koja su bila u blizini".

Ima jedan Arkanov prijatelj što je u Srebrenici 1995. našao vremena da pomiluje djecu.

 

MTV IGMAN - emisija SASVIM ISKRENO - Gost emisije : prof. dr. Admir Muratović - 01.03.2014.

SASVIM ISKRENO 

 

 

Poštovani prijatelji imate priliku pogledati

u subotu, 01. marta, u 20:00 sati,

još jedno izdanje emisije ''Sasvim iskreno'' u našem programu.
 

Gost emisije : prof. dr. Admir Muratović

dekan Fakulteta humanističkih nauka na Internacionalnom univerzitetu u Novom Pazaru, koji je svoj intelektualni angažman stavio na raspolaganje kao predsjednik Odbora za zaštitu ljudskih prava i sloboda  u Bošnjačkom nacionalnom vijeću,te kao direktor Instituta za istraživanje genocida i zločina.

Ukoliko niste u mogućnosti da pogledate u našem programu,

istu možete pogledati na našem youtube kanalu, od 02. marta.

http://www.youtube.com/channel/UCKykoeD4BVzPdR3WWhear4Q

Vaša MTV IGMAN

MTV IGMAN - emisija SASVIM ISKRENO - Gost emisije : pravnik major Aziz Tafro - 22.02.2014.

 SASVIM ISKRENO 

 

 

Poštovani prijatelji imate priliku pogledati

u subotu, 22. februara, u 20:00 sati,

još jedno izdanje emisije ''Sasvim iskreno'' u našem programu.
 

Gost emisije : Aziz Tafro, pravnik i major u penziji Armije RBiH.
 
Zadnjih nekoliko godina istraživao je ulogu
ruskih i grčkih plaćenika u agresiji na BiH.
 
Svoja istraživanja uokvirio je u knjigu.
 
Emisiju uređuje i vodi Anes Džunuzović
 
Ukoliko niste u mogućnosti da pogledate u našem programu,
istu možete pogledati na našem youtube kanalu, od 24. februara.

http://www.youtube.com/channel/UCKykoeD4BVzPdR3WWhear4Q

Vaša MTV IGMAN

Pregled programa MTV IGMAN za 21.02.2014. - Petak

Petak   21.02.2014. 

10:00    Najava TV  programa MTV IGMAN

10:05    Ilahije i kaside

10:30    Džuma Namaz iz MEKE  direktan prijenos UŽIVO -Islam Channel

11:00    Misri Banč – dječiji program

11:10    Vrijeme je za priču - dječiji program

11:25    Baba Ali: Dova za jelo – dječiji program

11:30    Ilahije i kaside

12:01    Ezan za Podne namaz

12:06    Naša svakodnevnica - edukativni program (r)

13:00    Sura Kehf – učenje Kur*ana

13:30    Selam ja Resulallah: predavanje Fahira Fejzić- Čengić - reportaža

14:30    Učenje Kur ana

14:54    Ezan za ikindiju namaz

15:00    Moj Put u Islam : Hasan Redžović  - intervju (r)

16:00    Laganini 8 . – emisija o kulinarstvu

16:15    Ilahije i kaside

16:30    Tv Liberty – informativni program

17:00   The Final Legacy 2. – serijski program (r)

17:30    Ezan za Akšam namaz

18:00    Snimak sa Premijere filma:“Prijedorsko ljeto 92“ – reportaža (r)

18:53    Ezan za Jaciju namaz

19:00    Učenje Kur ana

19:30    Ilahije i kaside

20:00    Snimak Hutbe i Džuma namaza – PREMIJERA vjerski program

21:00    Hazreti Omer 5. epizoda – serijski program

21:45    Ilahije i kaside

22:00    Historija jedne borbe za opstanak 2. dio (r)

23:00    VOA vijesti na bosanskom jeziku

23:30    Ilahije i kaside

24:00    Odjava programa